PROTOKOLI SMRTI

DAJLA I POUKE

[Hrvatski krugoval Toronto, 21. kolovoza 2011]

  

Velika je ljetna afera izbila oko samostana i zemljišta u istarskoj Dajli. U ljetu natežu se beznačajne stvari kako bi se nadomjestio manjak vijesti. Ali ovo je vrlo važno, i sigurno će se o tomu još dugo pisati i govoriti. Budući da su se strasti časovito stišale, mjesto je privremenom sažetku i komentaru.

Afera je složena, ima više elemenata, slojeva, različita su se čula mišljenja i sukobila suprotstavljena stajališta većega broja ključnih sudionika. Pa ipak je u biti pitanje jednostavno. Počelo je time da je zadnji izdanak stare mletačke grofovske obitelji iz XIII stoljeća, Francesco Grisoni, slijedeći jedan svoj zavjet nakon smrti odnosno poginuća svojih bliskih srodnika, prema prastaroj darovnici koparskom biskupu, 1841 godine ustupio župi sv. Ivana Krstitelja u istarskoj Dajli blizu Novigrada samostan s okolnom zemljom, a usto preko milijun florina, koje su djelomice iskorištene za izgradnju sirotišta. Ukidanjem vjerskih kongregacija zakonom iz 1866 po tadašnjoj novostvorenoj talijanskoj masonskoj državi, benediktinci iz Abbazia di Praglia kod Padove prešli su u rečeni samostan, koji se tada nalazio na području Austrije. Benediktinci su tu uživali pravo posjeda, ali ne i vlasništva.

 

Dolaskom talijanske uprave početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća nije se promijenilo ništa, ali s jugoslavenskom okupacijom hrvatske Istre nastupile su nove okolnosti. Godine 1948 benediktinci moraju napustiti samostan. Tek 1975, Osimskim ugovorom (a poslije i Rimskim) između tadašnje Titove tvorevine i talijanske države, kojim se reguliraju pitanja granica, gospodarske i tehničke suradnje te naknade za nacionaliziranu ili konfisciranu imovinu, benediktincima je omogućeno primiti odštetu od Italije, što se i dogodilo. Dobili su ne manje negoli milijardu i sedamsto milijuna lira. Toga časa prestaju bilo kakve obveze Hrvatske, koja je spomenute sporazume naknadno prihvatila i potpisala.

U razdoblju euforičnog podilaženja Katoličkoj crkvi, Tuđmanova je vlast samostan i zemljište u Dajli 1999 prenijela na Porečko-pulsku biskupiju, premda je Crkva za dotični posjed dakle jednom već bila obeštećena. Benediktinci iz Praglie, preko svoje za tu svrhu osnovane tvrtke „Abbazia d.o.o., upisali su u Bujama u gruntovnicu svoje vlasništvo nad prijepornim objektima, konkretno, nad zapuštenim neoklasičnim samostanom te 400 tisuća četvornih metara zemlje, sve to u vrijednosti od preko 100 milijuna eura. I sjetili su se sada da bi imali opet ono čime raspolaže Porečko-pulska biskupija sa svojim biskupom Ivanom Milovanom te župom u Dajli. I još k tomu 4 milijuna kuna odštete, pa novce od poreza na prijenos nekretnina, i napokon još i odštetu zbog nemogućnosti raspolaganja nekretninama tijekom višegodišnjega sudskog natezanja.

   

Kada su u Biskupiji sve to odbili (a posebna zasluga je na kanoniku, oštrom i smionom kancelaru Biskupije Iliji Jakovljeviću, koji je kao žrtveni janjac poslije maknut), Papa je u Rimu utemeljio posebno tročlano povjerenstvo, u kojemu je članom i sadašnji zagrebački nadbiskup, kardinal Bozanić, koji se pokorno suglasio da se hrvatske nekretnine sa zemljištem otuđe Hrvatskoj. Biskup Milovan suspendiran je na jednu minutu kako bi neki španjolski prelat umjesto njega dao potpis na sramotni sporazum. Hrvatski su se biskupi isprva jednodušno protivili, da bi Bozanić na svoju stranu ipak dobio trojicu nadbiskupa: riječkoga Ivana Devčića, splitsko-makarskoga Marina Barišića, te osječko-đakovačkog Marina Srakića, zvanog „Jasenovac“, jer je stalno tamo. Tako je afera Dajla polučila, uz ostale, i neželjeni učinak raskola među hrvatskim biskupima.

   

Uza sve to valja spomenuti kako je Porečko-pulska biskupija u međuvremenu ostala bez dijela zemljišta u Dajli, jer ga je, posve nečasno i nedopustivo, prodala radi izgradnje štetnih i ponižavajućih golfskih terena u stranom vlasništvu i protiv hrvatskog nacionalnog interesa. A presedan, koji bi mogao pokrenuti lavinu sličnih inozemnih traženja negdašnje imovine u hrvatskoj Dalmaciji, vrlo je brzo pokazao djelovanje: već su se našle neke časne sestre iz Marseillea, koje su se sjetile da im valja vratiti secesijsku vilu u Splitu, 500 četvornih metara, deset milijuna eura.

   

I u toj navali novokomponirane iredente garnirane jednostranom primjenom Papinoga kanonskog crkvenog prava (jer, prepuštanjem Dajle Crkvi od strane države, prijepor je doista na neki način postao unutarcrkvenim!), začudo je na najzdraviji mogući način reagirala ova zakržljala država Hrvatska, pa je ministar pravosuđa, Dražen Bošnjaković, muževnom gestom Crkvi prepuštene nekretnine vratio u državno vlasništvo. I time očitovao nešto od već davno zaboravljenoga hrvatskog suvereniteta, nad kojim nije i ne smije biti ni Vatikan, a niti itko drugi.

Ovaj nemili slučaj ipak nam odašilje niz korisnih pouka: Nisu svi jugo-ugovori za Hrvatsku neuporabljivi. – Hrvatska država nije se smjela preko potrebe ulagivati koncilaškoj Crkvi. – Mletci su i Talijani došli i otišli. – Iredenta nije mrtva. – Hrvatska je imovina hrvatska, bez obzira što reklo vatikansko kanonsko pravo. – Uvijek se isplati nastupati načelno, energično, samosvijesno i neustrašivo. – Napokon, čak i najgora vlast, kao što je ova, ponekad nekim čudom učini i nešto dobro, sve i ako time tek hini, glumata suverenost pred nadolazeće izbore.

   

S razlogom je afera Dajla izazvala žestoke raspre i snažan otpor. Ali, ne zaboravimo da je Hrvatska i bez Dajle uzduž i poprijeko opljačkana. Priča o Dajli još nije okončana, kao što nije dovršena niti priča o Hrvatskoj. Zato:

Borba se nastavlja! Za Dom spremni!

   

Ana Lučić