LJUTA RANA

Qualis grex, talis rex!
(izvrnuta latinska izreka)

Ne prihvaćaj starog neprijatelja za novog prijatelja, jer stari je neprijatelj kao crna zmija koja ni za stotinu godina ne zaboravlja stare povrede.
(Savjeti i mudre izreke Adhurbadha, sina Mahraspandova – avestički priručnik moralnih maxima Zaratrustrinih učenika)

Politika ne mora biti poštena, povijest mora.
(J.P.Sartre)

Timeo Serbos et dona ferentes!
(S.F.K.)

Ljuta je ljuta rana, u tijelu i duši moje Hrvatske. Ljuta je do te mjere da se po prvi put uobće, danas  -  u interregnumu između netom traljavo obilježene i proslavljene 70-te obljetnice velikoga i slavnog nadnevka narodne nam i državne povijesti, petnaestotravanjske, nažalost neminovne, presude Hrvatskoj i Hrvatima kroz gnjusno-drakonske presude hrvatskim junačkim generalima, i petnaestosvibanjske 66. obljetnice najstrašnijeg nesankcioniranog genocida u srcu „civilizirane“ Europe - Internecio Bleiburgiensis - kvazidefetistički pitam: „nije li i kobna?“

I pitajući se, tako, dalje „zakaj nam jé, tak kak jé?“, ne mogu ne citirati znamenitog hrvatskog skriboljubca koji ovako (prije 5-6 godina) lamentira: „(...) Dok notorni četnici sjede u Saboru i Vladi, odnosno sve se masovnije vraćaju u nemilu im Hrvatsku, Hrvat (sic!) Sanader (mutatis mutandis – Račan, Kosor, Šeks, Mesić, Josipović, Milanović e tutti quanti – aktualna op. a.) ubrzano Hrvate u toj Hrvatskoj pretvara u ono što su bili u obe smradogenetske Jugoslavije, kaj će reči drek na šibici, tj. obespravljenu gomilu depresivnih jedinki. (...) Nelegalni, nepotrebni, nepravedni, potpuno politički i sramno antihrvatski sud u Haagu, ...  (...) Galopirajuće finiširanje rasprodaje posljednjih gospodarskih entiteta (koji de facto, pripadaju svima nama), te nekretnina od značaja, učinit će bez ikakve dvojbe Hrvate u vrlo bliskoj budućnosti, slugama, lakejima, nadničarima i podstanarima u vlastitoj im (i jedinoj) Domovini.  (...) Hedonizam, liberalizam, amerikoidnost, egzistencijalni egoizam i kretenizam su dominantne značajke suvremenog hrvatskog društva u kojem idealizam, vjera, ljubav, predanost, zajedništvo i domoljublje postaju sve nepoželjnijima...  (...) I tako dok Premijer (mutatis mutandis – svi, doslovno svi pripadnici svih političkih elita u 20-godišnjoj povijesti Republike Hrvatske - aktualna op. a.) vlastitu zemlju eutanizira, zakleti nam prekodrinski neprijatelji istovremeno bez kompleksa i zdvajanja ustoličuju nepatvorenog četnika Borisa Tadića za predsjednika. I ne odriću se niti pedlja osvojenog, opljačkanog i nevinom krvlju natopljenog teritorija. Velikosrpski se plan očito nastavlja, čitatelji dragi. (...)“

Nastavljajući pitajućim stilom, sasvim sigurno nam se sama po sebi nameću pitanja o istinitosti, odnosno suvremenoj suvremenosti navedenih citata, te, kao segment početnog megapitanja „zakaj nam jé, tak kak jé?“, zašto je i kako ubijen, zagušen, eutanaziran, ridikuliziran i(li) prohibiran i duh Travanjske revolucije 1941. i duh Domovinsko-ratne revolucije 1991!?

Umjesto da je ugrađen u suvremenu hrvatsku povjestnicu  -  kako u znanstvenom, tako i u edukativnom smislu, kao jedan od najvažnijih momenata (ako ne i najvažniji, tj. najslavniji) hrvatskog 20. stoljeća, kad je stvarno – najstvarnije Hrvatska Država uskrsnula nakon 839 godina isto tako stvarnog bezdržavlja, 10. je travnja, zajedno sa svojim junačkim protagonistima, u Republici Hrvatskoj(!?)  tretiran još gore nego što ga je tretirala Titina juga. Genitivni postkomunistički, globalistički i neojugoslavenski janjičari Hrvatske – nemilosrdni kradljivci, egzekutori pače, i materijalnih i duhovnih hrvatskih dobara (love i ideala), su sustavnom 20-ljetnom upornošću u glave, da ne velim svoj dragi izraz – tikve, značajnog broja prosječnih Hrvatica i Hrvata svih dobi (a da se napravim važan kak' se i mi reakcionarci kužimo u modernu termitologiju dodal bum i građanke - gentlemanski, prosim lepo, pa ondak građane, malograđane, polugrađane, privremene građane, sugrađane, dograđane, podgrađane, prigrađane, nadgrađane, folgrađane i, naravno, pripadnice – še enkrat gentlemanski, kaj ne? - i pripadnike svih  nacionalnih manjina, s posebnim naglaskom na židovsku i srbsku!) uspjeli utuviti notornu, nekritičku i temeljito hrvatocidnu laž o apsolutnoj negativnosti bilo čega vezanog za NDH i Ustaški pokret. Takvim pristupom je prvo sprječena objektivna valorizacija Desetotravanjske revolucije, te istovremeno (i to, da nam slučajno ne promakne, nakon 46 godina isto tako hrvatocidne juge) omogućena (i sprovedena) abolicija - od svake povijesne i stvarne odgovornosti,  protagonista  rušenja Nezavisne Države Hrvatske - masovnih ubojica na čelu s najvećim hrvatskim izrodom svih vremena – Josipom Brozom.  Konačno, u istom su paketu ekskulpirani i oni koji su svojim kontinuiranim izdavanjem Hrvatske, toj sotonskoj tvorevini jugi omogućili polustoljetno postojanje, da bi se (potpuno bezbolno) tijekom (Domovinskog) rata premetnuli od komunjarskih čankoliza, kaj bi reklo od beogradskih pripuza i pušikarića, u novokomponiranu HDZ, SDP, HNS (etc.) „elitu“ RH, koja je (primjetno, ali bez značajnog otpora) metastazirala u svaki segment hrvatskog narodnog i državnog bića.

I stoga je sasvim logično da je i tretman junačkih branitelja Domovine iz Domovinskog rata gotovo identičan tretmanu isto tako junačkih hrvatskih vitezova iz prošloga rata.

Od rečenog se tako 15. travnja čudimo ko’ pure dreku kretenskim i evidentno političkim, te notorno antihrvatskim osuđujućim presudama hrvatskim generalima. Haag = vrag urliču Hrvatice (opet sam fin, kaj ne?) i Hrvati diljem hrvatskih i bielosvietskih gradova (i sela), pri tom prikladno i komforno zaboravljajući kako su kazamati Republike Hrvatske prepuni HRVATSKIH generala, časnika i branitelja uobće. Koje su uredno i pravomoćno osudili hrvatski (!!??) sudovi, pa sukladno tome u čemu su to i masonski Haag i svetosavski Beograd lošiji od nas samih, odnosno iz kojih i kakvih bi to razloga oni trebali imati više razumijevanja i empatije za hrvatske jade i kalimeričnu nepravdu od Hrvata samih??

Prisjetimo se bljeskovito „u trku“ npr. abolicije četnika, desuverenizacije Hrvatske kroz nadustavno pozicioniranje Haaškog tribunala, hulje Mesića i brijunskih transkripata, rahmetli Račana i „detuđmanizacije“ (čitaj: dekroatizacije) Hrvatske, kriminalaca svih partijskih boja, Norca, opet hulje Mesića i umirovljenja svih bitnih generala junačke pobjedničke armade, lažova Sanadera na splitskoj rivi, „provedbe“ ZERP-a, Pusića (plural!), pijanog imbecila Šeksa i: „identificirati, locirati, transferirati“, vladarice Dragice mostobranke, bezbrojnih braniteljskih suicida, rasprodaje svega, pljačke, četnika u vladajućoj koaliciji, Lepe Brene u RH, EU monstruma, Jace Vlaisavljevićke, raketiranog RH duga, nekrofiličarskog „antifašističkog“ partizanjenja, izbora još jednog haaškog kriminalca-izdajnika neojugoslavena Josipovića (nakon 10 godina veleizdajničke hulje Mesića - 2. na listi  izroda iza Broza) za predsjednika, Josipovićevog pušenja Tadiću, novokomponovanog „bratstva i jedinstva“ u regionu, Marića, Purde i tako sve do dana današnjega.

I tu se, da ne iskočim iz gabarita ovoga teksta, „za promjenu“ opet pitam: „Čemu ovo prekomjerno tuljenje i cviljenje nad crnom hrvatskom sudbinom nakon izricanja haaških presuda junačkim generalima? Da li smo do te mjere slijepi i glupi, pa smo stvarno nešto drugo uopće smjeli očekivati? Nisu li one logična posljedica svega onoga što se u Hrvatskoj događa od Oluje do danas? I tko je pravi krivac za sva ta događanja?“
Odgovor, tj. identifikacija krivca, ujedno i odgovor na centralno pitanje ove pitajuće raščlambe („Zakaj nam jé, tak kak jé?“) jest: Mi sami, hrvatska braćo i sestre! A tko će nas izvući iz tog dreka? Mi sami, hrvatska braćo i sestre! I nitko, baš nitko drugi!

Kad bez emocija analiziramo čitavu vlastitu povijest, dakle od Harahvaitije do Republike Hrvatske, sasvim je jasno da jedina konstanta na tom multieonskom putovanju jest HRVATSKI NAROD! HRVATSKI NAROD, s istinskim umišljajem napisan velikim slovima, jer to ipak zaslužuje. Nije na ovome nesretnom svijetu preostalo puno naroda koji se mogu podičiti da su toliko dugo prisutni na velikoj loptastoj Geinoj pozornici.  I kad sebe (i sve nas) upitam „Tko je za to zaslužan?“,  odgovor je, naravno, identičan: „Mi sami!“ Narodi nemaju „bogomdane“ prijatelje ili neprijatelje (u jednom od semantičkih tumačenja tih riječi); narodi imaju saveznike i protivnike, ovisno o prilikama koje se kroz određena povijesna događanja neprestano mijenjaju, pa se tako mijenjaju i savezništva, odnosno protivništva. Budućnost jednog naroda prvenstveno ovisi o njegovoj vitalnosti, želji za postojanjem, a jednako prvenstveno i o njegovom zajedništvu, sposobnosti da nadvlada centrifugalne sile razdora, prepozna čimbenike vlastitog rastakanja i stvori kritičnu masu zdravog narodnog bića sposobnog za aktualne i buduće izazove!

Nije svrha postojanja Republike Hrvatske ulazak u Europsku uniju. Svrha je stvaranje (i očuvanje) državnog okvira i zajednice u kojem će Hrvati (prvenstveno), a zatim i svi ostali koji Hrvatsku poštuju i smatraju domovinom, ostvarivati svoje pravo na život; pravo na egzistenciju primjerenu čovjeku.
Hrvatska mora biti hrvatska ili je neće biti. Baš kao što je Slovenija neosporno slovenska, a Srbija srpska. I ponašaju se u okvirima svojih državno, tj. nacionalno egzistancijalnih doktrina sasvim razumljivo. Tako za razliku od naših ljigavih globouvlakivačkih anacionalno-jugoidnih mlakonja, izdajnika i lopina, koje smo – naglašavam!! – sami izabirali iliti izglasavali, slovenski ili srbski političari su prije svega istinski patrioti; zadrti nacionalisti (izrečeno kao kompliment - op. a.), kojima je dobrobit njihove države i nacije apsolutni prioritet.  To što ostvarivanje njihovog cilja jest ujedno nihiliranje Hrvatske (i sestrinske joj Bosne, skup s Hercegovinom), ih naravno uopće ne zanima. I potpuno su u pravu.

Naš kobni srpski protivnik nije niti za milimetar odustao od svog prvobitnog udruženog zločinačkog podhvata stvaranja Velike Srbije. I dejstvuju  na svaki znani im način. Potomci Turaka i Cincara – Vlaha, udruženi  svetosavskim megalomanskim ludilom,  po tko zna koji put u vlastitoj si povijesti - potpuno u skladu sa svojom vizantijskom gnjusobnom prepredenošću, najnoviji „slavni“ poraz (opet od najboljih europskih bojovnika - Hrvata), pretvaraju u još jednu „neslavnu“ mirnodobsku pobjedu na putu ka rečenoj Velikoj Srbiji. Oni znaju kaj delaju, cure i dečki dragi, i delaju to vrlo sustavno, koordinirano i uporno, izvlačeći pritom svaki trik iz dubine svojih poganih mozgova i duša. Već desetljeće hodočaste Hrvatskom iliti regionom  s „ko nas to, bre, zavadi?“, trujući nas, usput, turbofolkom, drogama i (umišljajnom) kvazinostalgijom za onim „lepim yu vremenima“, Zapadnim Balkanom, svojom himbenom srdačnošću i samohvalnim „šarmom“, dok svi, baš svi relevantni i manje relevantni čimbenici političkog i javnog života Srbije rade na našem uništenju, što je, naravno, vrlo logično. Jer Velike Srbije, bez obzira na britansku, rusku, ili bilo čiju pomoć ne može biti, dok Hrvatske ima. Lepo će opet da se bratimimo i da se provodimo na naš lepi Jadran, ali će bre i ustaške koljače šta su po Vukovaru, Škabrnji i Srebrenici klali srpsku nejač da tužimo u Hag i da tražimo preko Interpol. Srbi vizantijski rovare i po vascelom svetu i okolici. I tako dok srbski tajkuni ševe „mudre“ i „rodoljubne“ Hrvatice, a Tadić Josipovića, stvarno rodoljubne Srbinke ševe sve moguće i dostupne svjetske političke i poslovne igrače, a njihovi službeni i neslužbeni diplomati ih podkupljuju, obećavaju, uvjeravaju, časte i oblokavaju, a sve u suglasju sa „svetim“ svetosavskim „zavetom“ i ostvarenjem krajnjeg mu cilja, tako jasno determiniranog svim svetosavskim aktima od Ilije Garašanina, preko Stojanovića, Draže, Moljevića, Đilasa, memoranduma (opet plural), Šešelja, Jovana, Nikolića i Pupovca do Tadića - Velikom Srbijom. Svi mi Hrvati, zahvaljujući napose vlastitom kretenluku, ne prepoznajemo tu u biti vrlo prozirnu himbu, niti išta iščitavamo iz ultra očitih činjenica: Srbija je od vremena Kneževine Srbije do danas utrostručila svoj teritorij. Proširila se u Srijem, Banat i Bačku. Prelila se politički i preko Drine (Republika Srpska), a uspjela je posrbiti gotovo sve prekodrinske pravoslavce. Izvršila je više nesankcioniranih genocida : pokolji dahija, Albanaca, Bugara, Makedonaca, Njemaca, Mađara, te naročito i opetovano BH muslimana i Hrvata.

Za obe Jugoslavije je sustavnom pljačkom svih ostalih akumulirala (ukrala, otela) značajna financijska sredstva i izgradila si infrastrukturu, te razvila gospodarstvo, snažnu diplomatsku mrežu i vojnu strukturu. Uništavala je arhive susjeda, falsificirala dokumente (i povijest i zbilju), te naseljavala svoje subjekte po svim tuđim krajevima. Višekratno i nesankcionirano je razrušila Hrvatsku i BH, s naglaskom na posljednju genocidnu agresiju. Nametnula je i nameće (kako već spomenuh) vlastitu (ne)kulturu svojoj okolini, povlačeći nas sve u glib i smrad svinjarsko-dinastijske uljudbe.  I tako dalje i tako bliže. Tu bih, čini mi se, trebal reči: Sapienti sat!, pa eto i jesam.

Na tragu ispisanih misli, pak, zaključujem i poručujem: Dosta naricanja! Dirljivo je bilo vidjeti dragog uplakanog Alića (i mnoge druge) na Jelačić placu. No, nama u ovom času ne trebaju recitali; nama trebaju generali! Nama trebaju generali da nas povedu u konačni armagedonski sukob sa silama zla. Vrijeme je za stvarnu revoluciju, ne za kozmetičke promjene. Vrijeme je za radikalne poteze. Vrijeme je za bezrezervno zajedništvo svih koji Hrvatsku vole, Hrvatsku trebaju, Hrvatsku žive. Vrijeme je za veliko proljetno čiščenje našega Doma! Vrijeme je, i to ultimativno, za liječenje ljute rane s početka ovog teksta. A jedini lijek za stvarno i podpuno izlječenje takve – kobne i  smrtonosne rane, je bila i ostala - ljuta trava. I to su osnovni preduvjeti  za još pokoji eon Hrvata i Hrvatske na rečenoj Geinoj pozornici, jer ćemo se u protivnom pridružiti Sumeranima, Etrušćanima ili Croatoan indijancima. Howgh!

P.S.

Skoro sam zaboravio, vjerojatno zbog pretjerane skromnosti, „otkriti“ umnog skribomana citiranog na početku, pa bez mudroslovnog samozadovoljstva, već tužan ali nabrijan, priznajem kako sam to bio ja sam u jednom od izdanja legendarnog i (simboliko, simboliko) opet USKRSLOG Ultimatuma!, gdje velim (još jedan napadaj skromnosti – op. a.) i otprilike (parafraziram, dakle) ovo:

„ ... Svima koji vode Hrvatsku je jedina i osnovna zadaća učiniti Hrvatsku jakom, ponosnom, gospodarski stabilnom, socijalno poštenom i stvarno suverenom, za što imaju potreban materijal u samoj Hrvatskoj, pa će onda takvu Hrvatsku, zemlju ključnog strateškog položaja u trbuhu Europe, svi snubiti, a ona birati, ne moljakati kao sada.
I neće tada posezati za našom lijepom Domovinom niti od alpskog kretenizma i balkanske grabežljivosti oboljeli neuspjeli Hrvati i još neuspješniji austrijski konjušari, niti kvazi restaurirani četnici i ini velikosrbi, koji nam kroz jovane i lukijane u Hrvatskoj, a radikale u matičnoj si Srbiji poručuju tko su i što su, a bogami niti planetarni financijski i politički oligarsi. ...“

I zato: BORBA SE NASTAVLJA! ZA DOM SPREMNI!


Srećko Korpar
LJUTA TRAVA