SVETA POLITIKA

Reforme, antikorupcijska kampanja, izbori, referendum, natezanje sa Srbijom, srljanje u EU, facebook-revolucija, neke su ključne teme sadašnjega trenutka mizerabilne posthrvatske pseudopolitike, metapolitike, one koja se bavi samom sobom, umjesto da se bavi nacionalnim vizijama i narodnim dobrom. „Jugo“ postaje „Euro“, Jaca crna kraljica Posthrvata smije li se opet smije, a neka anketa, doduše nepouzdana kao i sve druge, daje njezinoj stranki Hadeze 6, 6% glasova na izborima kada bi se danas održali. Možda ovoga puta i nije posve pogrješno.
   
I tako nas ova manjevrijedna uzurpatorska klika lopuža i diletanata, mediokriteta i budaletina, izroda i veleizdajnika, iz dana u dan bombardira, terorizira, danonoćno nam smrtno dosađuje svojim ludorijama i bljuvotinama, banalnostima i trivijalnostima bez imalo poštenja i pameti, svježine, strasti i nade, štoviše, svojom ustrajnom rehabilitacijom propale jugoslavije i njezinih lažnih svetinja, takva je politika sebe bezostatno i nepovratno kompromitirala već svojom neojugoslavenštinom i od te će sramote konačno propasti. Osim toga, politička niskost i bijeda kakve trpimo najbolji su način odbiti narod od politike, ogaditi mu ju da on svaku politiku proglasi bludnicom. Ali nije to svaka politika, baš kao što niti svaka žena nije.
  
Friedrich Nietzsche govorio je o velikoj politici, a za nju hoće se velikih ljudi, velikih projekata, velikih vizija, hoće se elite i aristokracije, plemenitog herojstva, bezuvjetne stege, pristajanja na autoritet i hijerarhiju, te pripravnosti na žrtvu. Nije nam sve to nepoznato i strano, ne pripada neostvarivim područjima utopijskoga. Sve smo to već vidjeli, bilo je na djelu – u hrvatskom obranbeno-osloboditeljskom Domovinskom ratu.
 
Ima politike, moguća je politika, koja nije naprosto skučena i ograničena, provincijalna i malograđanska, konformistička, oportunistička i karijeristička. Ima politike, moguća je politika, koja ne žudi osobnoj koristi nego visokim narodnim svrhama. Politika ideja, ideala i vizija. Politika u kojoj se zrcali ono svečano i uzvišeno, otmjeno i plemenito.
  
To je sveta politika. Sveto nije samo ono što je izravno religiozno, vjersko ili crkveno. Vrhunska umjetnina je sakralna i ako nema sakralne teme, ako ne priča o bogovima, ako ne slika svece, ako ne sklada mise i oratorije. Vrhunska je umjetnost sakralna, ona u sebi nosi svetost jer u sebi nosi duh, jer je od duha, a ovaj je uvijek u dosluhu s Božjim duhom, s vrhovnim duhom koji je Bog.
  
I velika, sveta politika ona je koja stoji u dosluhu s Bogom, pa je tek tako moguće da bude u službi zbiljskih ljudskih stvorenja i bodoganih nacija ovoga svijeta. U velikim vremenima to se otvoreno priznavalo i branilo. Kralj je uvijek bio okružen osebujnom aureolom svetosti, sveti kralj. U poganskom Rimu vladare se (prema istočnjačkom modelu kojega je prihvatio Aleksandar Makedonski) deificiralo, obogotvoravalo. Držalo se da je kralj Božji pomazanik, da vlada Božjom voljom, Dei gratia, milošću Božjom. Kinezi su izvor vlasti svodili na mandat Neba, ne na „slobodne i poštene izbore“. Vladajući, elita, to znači electi, oni izabrani, ali ne ljudskom nego Božjom odlukom. Gdje je vladar, tu je uvijek bio i svećenik, duhovnik, žrec. Vladar je ujedno i prvosvećenik u bizantskom konceptu cezaropapizma, koji je ustrajao sve do ciparskog etnarha, narodnog vođe, nadbiskupa (ili arhiepiskopa) Makariosa. Preko vladara, za različite religije i civilizacije, zapravo vlada Bog: teokracija, sve do svojih ublaženica primjerice u institutu državne crkve. Uostalom i politička filozofija podrijetlo, izvor vlasti opetovano traži u Bogu: čovjek sam po sebi, grješan, nesavršen, propadljiv, smrtan – ne bi imao ovlasti vlasti da mu nije delegirana od pantokratora, svevladatelja, kako bizanske ikone vide Krista. I stoga kršćanski mislilac kakav je sveti Augustin nasuprot ovoj pokvarenoj zemaljskoj državi umuje o Civitas Dei, Državi Božjoj, ali ona je već ovdje u nama i u ovozemaljskim institucijama, kao zbiljska mogućnost.
 
U uvjetima moderne i postmoderne sekularizacije i demokratizacije nije moguća izravno sveta Država, niti je potrebna. I mi, protivnici Francuske revolucije, prihvaćamo za naše sadašnje okolnosti načelo odvojenosti Crkve od države, ali i države od Crkve. Ispunjenost politike onim velikim, sakralnim, svetim, nešto je sasvim drugo. To nije ni cezaropapizam niti klerikalizam. To je imperativ da se politika oplemeni, da se očisti i uzdigne, da se posveti visokim i vrijednim ciljevima za koje se živi i mrije. Tek takva politika bit će kadra uzdići i sadašnju nesvjesnu, zavedenu i zaluđenu rulju po sebi, kojoj su nametnuti tek najelementarniji porivi pukog preživljenja, bit će ju dakle kadra uzdići na višu razinu Bitka, pretvoriti ju u samosvijesnu, ponosnu i dostojanstvenu Naciju za sebe. Tako na neki način ne bira zapravo narod politiku, nego prava, nepatvorena politika bira narod, stvara Novu Naciju kao što je i inače pozvana, nasuprot tekućim uresnim popravcima, stvarati uistinu Sve Novo.

Da bi u nama i oko nas konačno zaživjelo sve čisto i zdravo i plemenito, Sve

Novo, za početak potrebno je biti, moramo biti i budimo:

Za Dom Spremni!


Destra


NA DESNOM KANALU