BLEIBURG I HAAG - P.S.
Govor na predstavljanju knjige
„Bleiburg i Haag – Kako propadaju hrvatske države“
Zagrebačka HVIDRa, 6. XI 2009
 

 
  
    Hrvatska braćo i sestre!
    Pred nama je moja nova knjiga „Bleiburg i Haag ili Kako propadaju hrvatske države“, i da je ona ugledala svjetlo dana u ovim našim olovnim vremenima, moram za to izraziti zahvalu nizu ljudi, bez kojih je ne bi bilo; uz dragoga Boga i svoju inspiraciju, eto, ovim našim suvremenicima: Zvonku Maštroviću kao financijeru i organizatoru, tiskari Parvus i Stjepanu Ocvirku koji je stvar računalno obradio, kolegi Kujundžiću, i jednom prijatelju koji želi biti anoniman, na ustupanju silne literature, Robertu i Zdenki Sertić na priskrbi potrebne aparature, Ani Lučić na logističkoj potpori, našim dičnim predstavljačima, gospodi Kujundžiću, Miljku i Horvatu-Milekoviću, napose čelniku naših junačkih ratnika, gospodinu i kameradu Ivanu Pandži – Orkanu, koji nam je velikodušno ustupio ove lijepe prostorije za današnju prikazbu moje knjige. Nije u naše dane uopće lahko u Zagrebu, u Hrvatskoj kakva jest, naći utočište za pothvate ove vrsti; da navedem tek primjer zagrebačke knjižnice Ugrizović, mi je zovemo „Mile Budak“, ali ništa od toga, tamo su došle židovske intervencije, i Zrinke Vrabec Mojzeš („radio 101“), i nekoga srpsko-židovskog fizičara Saše Blagusa, i sličnih, i nakon dvije moje tamo prikazane knjige imamo dakle „zabranu lokala“.
    I postupak odabira današnjih predstavljača prošao je stanovite peripetije. Mate Kovačević ispričao se jer je ovih dana morao pripraviti predstavljanje nove knjige Benjamina Tolića („Sanaderova dionica“), a Josip Jurčević jer ne smije, kao predsjednički kandidat, biti pristran. (Nadam se da će mi predstaviti slijedeću moju knjigu, o Bruni Bušiću, nakon što postane Predsjednik Republike.) Stjepan Šulek pak odustao je kada mu je prijatelj u Koruškoj iznenada dobio rođendan, pa su ga očekivali tamo.
    Poslije objave (u vrijeme ovogodišnjega hodočašća na Bleiburg), knjiga je već doživjela različitih ocjena: usmenih, jer one pisane su pod embargom. Budući da su mi važne i pohvale i pokude, evo nekih od iznešenih mnijenja:  Dakako, i opet je bilo prigovora zašto nisam pisao o ovom ili onom (a što ne spada u temu). Ali, kada čovjek piše o primjerice François Villonu i pjesnicima – zločincima, neumjesno je prigovarati mu da u knjigu nije uvrstio ništa o slavonskoj kuhinji i letećim tanjurima. Jedan čitatelj spočitava mi da ne može, kako ja to tražim, na Bleiburške komemoracije dolaziti ustaška vojska u odorama. I ne može, rebus sic stantibus, kako sada stoje stvari. Ali ja sam pisao o onomu što bi trebalo biti i što bi moglo biti, da imamo državu. Čulo se je i da nisam trebao Simu Dubajića nazvati „nesretnim“. Ali ta riječ u surječju ne izražava sućut, ona je ovdje tek istoznačnicom za „bijedni“, kukavni“ ili „ubogi“. Netko je pak jednu slučajnu tipkarsku pogrješku (u Hrvata uobičajenom hiperinterpretacijom) ushtio shvatiti kao „nečiju žestoku podvalu“. Jest, podvalu vražića Titivila, na koju ću još doći. Za nekoga, knjiga je „propaganda“, „katastrofalna“. Ali kaže i: Sve si ih razgolitio. Drugi je pak pohvalio moju povijesnu rekapitulaciju, a ostalo u knjizi da je „za vječnost“. Treći veli: „odlično“ (hoće reći – izvrsno). Četvrti: genijalno. Peti: izvrsne formulacije. Šesti: Mladene, dijamante moj! Neki svjedoče kako su je „pročitali u dahu“. Jedan od naših predstavljača: Knjiga potiče na razmišljanje o tomu zašto Hrvati gube države. Jedan gospodin: Ne ću auktora hvaliti da se ne bi uzoholio. Drugi gospodin me ipak hvali: Točka na „i“, u pravo vrijeme, ljjepo, točno, pametno itd. A jedna gospođa: Gospon Mladen piše brže nego što ja čitam. Druga međutim gospođa veli da napadam Crkvu, pa da zato knjigu ne će kupiti. Još jedan gospodin: Zašto nisam u fusnoti spomenuo da je o Bleiburgu najviše pisao Vinko Nikolić? Pa to se vidi u bibliografiji! Nisam trebao, veli još on, na jednom mjestu uz neko ime napisati „židovljev“; možda je to osjetio pogrdnim, jer, kaže, ima i dobrih židova. Pa valjda ima.
    Zanimljiva je osoba spomenuti vražić Titivil (vrag je u detalju), koji je u Srednjemu Vijeku prepisivačima stvarao velike nevolje, uvaljivao im pogrješke, koje bi onda u vrećama nosio sv. arkanđelu Mihovilu da im to na Sudu upiše u grijeh, i tako im produlji boravak u Čistilištu. Danas je Titivil proširio svoje djelatnosti: on se klonira i reciklira, ima moć bilokacije i polilokacije i multiplikacije, i odgovoran je za skoro sve naše spisateljske pogrješke tipa lapsus calami, lapsus mentis, tipkarske, tiskarske i ostale, i protiv njega nema lijeka doli poštenog egzorcizma, ili tradicionalnih ceduljica Errata – corrige, kakvu sam jednu i ja prilijepio u primjerke ove knjige da sve bude čisto i jasno.
    Sada ćemo ovako: dajem riječ našim današnjim predstavljačima, ovim redom: prof. dr. Nedjeljku Kujundžiću, predsjedniku  Hrvatske Čiste Stranke Prava kameradu Josipu Miljku, te napokon Marijanu Horvatu-Milekoviću, našem uglednom spisatelju i jezikoslovcu. Na kraju ću još jednom dati riječ samome sebi, i dopustiti si par dodatnih natuknica o Bleiburgu i o onome gdje smo i što smo u ovim dakle olovnim vremenima.
        
    O Bleiburgu je pisano mnogo; ono bitno nadam se da sam popisao u svojoj bibliografiji, u Knjigopisu u završnom dijelu ove knjige. Tamo ćete naći mnoga imena, a najvažnije naslove svakako su napisali velečasni Ivan – John Prcela, profesor Josip Jurčević i još neki. Budući je literatura vrlo opsežna, mojom nakanom, a niti mojom zadaćom, nije moglo biti već tako brojnim historiografskim izdanjima pribrojiti još jedno takvo, iz iste ili slične vrste. Htio sam, kako i ističem u Proslovu, donijeti, uz sažetak povijesnih podataka, zapravo svoj stav o odnošajima spram Bleiburga, kritično i aktualno, kakvi oni jesu, kakvi nisu, a kakvi ne bi trebali biti.
    Moja knjiga o Bleiburgu pojavila se je tamo 15. svibnja ove godine, ali se netko, srodan spomenutom vražiću Titivilu, pobrinuo da se protiv nje nahuška redarstvo zemlje Austrije, čudne po mnogočemu zemlje, ali ne ću sada o tome. Na uobičajenoj je komemoraciji ove godine, kao zvijezda, nastupio Antifa... pardon, Andrija Hebrang, koji je nedvojbeno respektabilan muž, ali se ne može oprostiti da je, u svojemu nastupu, i on uz tolike druge (pišem o tomu u knjizi!) još jednom misterij i mistiku Bleiburga trivijalizirao sumnjivim pričama o „svjetonazornom sukobu“ (po prilici: na Bleiburgu su ljevičari posmicali desničare, u kakve se i on, ne znam zašto, svrstava), o „nesuglasju političkih svjetonazora“, kao da tamo nije bio srpski genocid nad Hrvatima! Hebrang nije židov, jer se takvim ne smatra i to je njegovo suvereno pravo. Ipak, u društvu židova kakav je Slobodan Lang (koji je držao prikladnim u Bleiburgu objesiti na vrat golemu Davidovu zvijezdu! – to tamo nije zabranjeno znakovlje!), i Hebrang banalizira i razvodni sveto Bleiburško mjesto te učini sve da se demontira, dekonstruira Bleiburška istina sve do neprepoznatljivosti. Vrhunac je ova dvojbenost dosegla najavom o podizanju Bleiburškog spomenika za valjda tisuću žrtava, da se realne brojke umanje; o tomu će još biti riječi. Dodajmo tu i mantru, što je Hebrang ponavlja s nizom drugih površnika, da su naime Bleiburške žrtve ubijene „bez suda“. Da ih je dakle osudio Titov sud, sve bi bilo u redu! A o ravnovjesju u prikazu „komunističkih“ i „fašističkih“ zločina, ravnovjesju koje i Hebrang zastupa – baš kao da su isto uzrok i posljedica – da sada doista više ne govorim!
    Neopartizanski poglavica Mesić nakon svega ovoga došao je samo na gotovo, prikazavši Bleiburške komemoracije kao „dernek“. I to, viče on histerijom antifašističkog pravednika, „dernek“ koji plaća, zamislite, Hrvatski sabor! Koji se, voljom Mesića i sličnih, više ne smije niti nazivati državnim. Mesić se razgalamio kako bi državni dužnosnici morali napustiti takav „dernek“. Za Mesića je Bleiburg bio i ostao „politizirani mit“, sveta nacionalna zbilja za njega je politizirana i mitološka, dakle upravo ono što predstavljaju njegov „jasenovac“ i subrat mu židovski „holokaust“, kojemu se i sam Mesić, kao marljivi teklič židovskoga protuhrvatskog mešetara Zuroffa, prokušao u svojstvu jednoga od najprominentnijih prvosvećenika.
    Da se partizan Mesić već praktično preselio u Jasenovac, to više nikoga ne čudi. Malo je tamo, malo u židovskom jadvašemu. Začudnije je, da se na tom mjestu velikosrpsko-židovske laži, u jasi, nakon tako upornog i trajnog i vrlo opravdanog otpora Katoličke crkve u Hrvata, sada nedavno pojavio i njezin prvak, kardinal Josip Bozanić.  (Taj svat očito voli kriva mjesta, sjetimo se za ovu prigodu tek njegova svojedobnog kleknuća u grobnici Karađorđevića na srpskomu Oplencu!) Zagrebački je nadbiskup na jasenovački dernek dovukao ne manje negoli 350 svećenika. Ljevica je, židoljubna i židovska, trijumfirala, premda ne bez neizbježivih zanovjetanja: zašto ne prije, zašto ne pred samim Cvet-od-Kamen itd. i tsl. I u jasi Bozanić je zastupao Crkvi tako dragu teoriju ravnovjesja: Bleiburg jednako Jasenovac! Istini za volju, barem je zatražio da se konačno podastru brojke Jasenovca, ne priznajući nekakvih navodnih 72 ili koliko već tisuća, koje su mu tamo ritualno uvalili. Ali nije propustio ustvrditi kako su tamo, uz sirote, po definiciji nedužne židove et al., stradali i „Hrvati drugog političkog mišljenja“. Rušiti, u stanju najteže ugrozbe, morem krvi obnovljenu vlastitu državu – to se dakle u žargonu prvoga čovjeka Crkve u Hrvata zove – pravo na drugačije političko mišljenje! Nije loše, pa i ako je od zadrtih drugokoncilaša!
    Jedni revno ravnovjese i relativiziraju, drugi i nadalje cmizdre i moraliziraju (klaumata! – vidi moju knjigu!), treći pak Bleiburg punom parom „demitologiziraju“. Natuknuh već, radi se užurbano na pretvaranju Bleiburškoga grobišta u spomen-groblje koje tisućice tamo, na licu mjesta, likvidiranih hrvatskih ratnika. Tako bi se, dok jasenovačke brojke opet rastu u nebesa, Bleiburg sveo na mali broj žrtava, sve što je poginulo izvan Bleiburga i na susljednom Križnom putu, potonulo bi u mrak zaborava, jaso bi ponovno skočio do milijuna, a Bleiburg zakržljao do šačice poginulih. Tada bi mogla i prestati redovita proljetna hodočašća, a za poimence navedene mrtve neka prigodice dolaze pokloniti im se njihovi bližnji, rodbina i nepopravljivi jučernjaci.
    Novom, neopartizanskom, posthrvatskom  minimalističkom statistikom smrti tako bi se širom otvorila vrata i izravnoj zabrani Bleiburških okupljanja. A da se na tomu zdušno radi, govore nam i nedavna divljanja koruških titovaca (svatko se tamo pojedinačno predstavljao novinarima kao Josip, ili Josipa, Broz!), koji su se, uz treštanje barbarske glazbe jugoslavena Bregovića, divljačkim terorom usprotivili odvijanju redovite ovogodišnje komemoracije za mrtve austrijsko-njemačke ratnike pripadnike SS-postrojbi na Ulrichbergu, što se tradicionalno odvijala pod pokroviteljstvom austrijskoga ministarstva obrane. (Jest, kako rekoh, čudna zemljica Austrija!).
    Spominjem ovo stoga jer su teroristi najavili kako će ubuduće na sličan način zapriječiti i održavanje hrvatskih sjećanja na Bleiburgu. Lijepo se sve to slaže, opet je na djelu koordinirana kolaboracija unutarnjeg i vanjskog neprijatelja! Usporedno s posvemašnjom destrukcijom i samih ostataka ostataka (reliquiæ reliquiarum!) hrvatske države, samosvijesne, ponosne i dostojanstvene hrvatske nacije – sada smo dobili i prijetnju: od partizana Mesića, od falsifikatora Bleiburških ploča kakav je izrod Bože Vukušić, te od austrijskih ljevičarskih terorista, da će nam naprosto zabraniti i ukinuti Bleiburg. Ali, ja mislim, dok je i mala Božja četa na braniku Kroacije, taj se nije rodio kome će to uspjeti! Uostalom, vrijeme je da i Hrvat na Bleiburgu progovori drugim jezikom, umjesto da samo mekanci i malograđani trabunjaju o ravnovjesju, pa i da se sramežljivo i pojedinačno paradira u odorama one mrtve vojske, odorama u koje bi svi nazočnici morali biti odjeveni kako bi odali čast svojim tragičnim herojima: tamo nisu ginuli ni partizani ni Englezi, ni zločinci niti žrtve kakve prometne ili meteorološke nevolje – tamo je ginuo cvijet hrvatske mladosti, tamo su ginuli hrvatski ratnici, tamo je ginula Hrvatska!
    I danas gine Hrvatska, Bleiburg se nastavlja, drugim sredstvima. Već je sam Bleiburg kao genocidna katastrofa doprinio opadanju Hrvatstva u susljednim razdobljima; ne samo numerički, nego i rasno, kako podsjeća hrvatski desničarski pisac, socio-biolog Tomislav Sunić. Pogibijom najboljih, srozala se rasna substanca. Bleiburška je nepravda još neispravljena, zločin neokajan, a nastrani hrvatski odnošaj spram Bleiburga samo pridonosi bleiburškom kontinuitetu.
    Ja u svojoj knjizi, uz ostalo, nastojim usporediti propast Nezavisne Države Hrvatske 1945 i propast Republike Hrvatske 1995 godine. Sličnosti su velike, upadne, zastrašujuće. Ali ima i razlika. Kada je propala Poglavnikova ratna Hrvatska, bilo je to dojmljivo, uvjerljivo, dramatično, svima bjelodano; još je u čast te kataklizme svečano posmicano pola milijuna Hrvata. Slijepac to ne bi opazio. A 1995? Republika, država, naša Kroacija –  šaptom pade... Pade neprimjetno, uz uščuvanje iluzije da je stvorena, da je opstala, da je neuništiva. A gdje je danas Država Hrvatska, kada se Bleiburg dekonstruira, kada se pobjednička vojska uništava i osuđuje, vani i doma, kada se predaje negdašnjim alpskim Hrvatima dio svetoga hrvatskog tla, samo kako bi ova karikatura od hrvatske države osvojila pravo na konačnu propast u superjugovini EU?! Stik k odprtomu morju – to je ovih dana ključ hrvatskoga opstanka ili smrti. Gdje smo mi to, kakva su to vremena, što je nastalo i što je ostalo od hrvatskoga naroda, kako dalje?!
    O tomu u drugi čas, na drugom mjestu!
    Hvala Vam na odazivu, na strpljenju, na pozornosti!
    ZA DOM!

BLEIBURG 2013.
Mladen Schwartz