Više godina nakon što je naše glasilo ULTIMATUM! Desničarske novine bilo u svojemu redovitom izlaženju (zaskočeno i) zakočeno od judeomasonskog neprijatelja (što nam uostalom služi na čast i ispunja nas osobitim ponosom), sabrali smo ljude, ideje i potrebne snage, sve što je od pretpostavki takvomu zahvatu prijeko potrebno, da obnovimo svoj tadašnji pothvat, sada zbog protekloga vremena, kao i promijenjenih okolnosti, i pod polunovim imenom. Dakako da glasilo ostaje (ultra)desničarsko, prkoseći svim udruženim snagama unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, kao i prevladavajućem raspoloženju naše dekadentne epohe, te i nadalje u čvrstom uvjerenju da istina, spas i budućnost leže upravo u onomu što nazivljemo desnicom.
  
Dosta je u prijašnjem ULTIMATUM!u bilo govora o načelnoj problematici odredbe onoga što je u politici i mišljenju desno. S razlogom smo se rugali suvremenicima koji sve to nisu bili kadri shvatiti. A nisu još uvijek. Svakodnevno nas s visine (prividne i bez pokrića!) zasipaju sumahnitim tvrdnjama kako je postao besmislen govor o desnici i o ljevici. Na to uzvraćamo poznatim našim tezama, poznatim onima koji su otvoreni novomu, koji se ne boje nešto naučiti i ne misle da su, u svojoj uskogrudnoj, provincijalnoj malograđanštini, pobrali svu pamet ovoga i onoga svijeta. Ponavljamo dakle: sigurno je da su kategorije „desno“ i „lijevo“ povijesno promjenjive (tako je nacionalizam u XIX stoljeću bio stvar [dobrim dijelom masonske] ljevice, da bi se u XX stoljeću, sve do danas, preselio na desno krilo). Sigurno je da su te kategorije relativne: za komuniste liberalizam je gotovo isto što i fašizam, za fašiste pak, liberalizam je uvijek lijevi, kao i anarhizam, kao i demokracija. A za liberale, ravnovjesce, dva toliko različita politička femomena kakvi su fašizam i komunizam, pod zajedničkim nazivnikom „totalitarizma“, ispadaju nešto posve isto. Pritom se, uostalom, posve zamagljuje istina o tiransko-terorističko-totalitarnoj naravi same liberalne demokracije. I o tomu pisano je u ULTIMATUM!u, a sada će biti pisano u NOVOM ULTIMATUM!u.

Napokon, u konkretnim političkim pojavama nerijetko su izmiješani sastojci desnoga i lijevoga. Fašizam, nacional-socijalizam, Nova Desnica, sadrže nedvojbeno elemente ljeivčarske kao i desničarske baštine. Svi smo mi zapravo desničari „s lijeva“, ili obratno, ako se nekomu više sviđa. Ovo što sam iznio, međutim, samo potvrđuje potrebu za tim pojmovima, idealnim tipovima, koji nam olakšavaju snalaženje u složenom svijetu politike, a navlastito omogućuju precizno političko mišljenje. Suvišno bi ovom zgodom bilo desnicu i ljevicu još jednom „definirati“. Definiciju će, implicitnu kao i eksplicitnu, pozorni čitatelj naći u mojoj knjizi „Što je to – Desnica; O jednoj mrcvarenoj kategoriji“ (2001), a i kroz sve prijašnje i buduće brojeve starog i novog ULTIMATUMA!.
   
Isti čitatelj moći će nas pratiti u tiskanom izdanju, za koje se nadamo da ćemo mu, u nelakim okolnostima što nam ih nameće znani (zlo)duh (ne)vremena, moći održavati za početak barem dvomjesečni ritam izlaženja. Ujedno ćemo izdavati međumrežno („internetsko“) izdanje u vidu portala uređivanoga po najsuvremenijim grafičko-vizualnim i tehničkim mjerilima i modelima. Međumrežno se izdanje ne će posve poklapati s tiskanim i bit će, zahvaljujući tehničkim pogodnostima, redovito dopunjavano novim sadržinama. Očekujemo da nas prate svi stari čitatelji, ali računamo i s obiljem novih. Suvišno je i kazati kako među njima računamo ne samo s potencijalnim suradnicima, nego i s djelatnim suborcima u odlučnom boju koji nam predstoji. Taj boj tiče se naše Hrvatske, ali i naše bijele rase i našega bijeloga kontinenta Europe, koji je sada preplavljen nepreglednim masama tuđinskih egzota, te uzurpiran po klikama manjevrijednih izroda, sivih mediokriteta, ex-maoista, po bandi judeomasonskih, tehnobirokratskih mešetara, nadnacionalnih i nenarodnih, ničim i nikim legitimiranih profitera i pljačkaša, s kojima se smatramo zaraćenima na život i smrt. Hrvatska ne smije u današnju „europsku uniju“, ali ona može i mora sudjelovati u borbi europskih naroda za uspostavu jedne nepatvorene, prave, europske Europe samostalnih, slobodnih, suverenih, nezavisnih nacionalnih država, zajednice koje ne može biti bez Hrvatske, kao što na dulje staze niti Hrvatske ne može biti bez nje.
  
Kako se po sebi razumije, podrazumijeva se, da smo i nadalje „desničarske novine“ – u podnaslovu obnovljenoga nam lista sada to ne ponavljamo, nego umjesto toga piše: „Glasilo za Novi Eon“. Što je taj „Novi Eon“? Što je „Eon“?
  
Eon nam dolazi iz grčkog, iz jezika mišljenja: αἰών je razdoblje života i svijeta, period ili era. Eon je vrijeme koje ispunja život iskustvom i usudom, on je životna snaga. On novozavjetno znači i vječnost, a budući ili Novi Eon shvaća se kao vrijeme Krista. U helenističkoj predočbi, eoni su sfere u kojima se gibaju svjetske silnice, zvijezde, zvjezdani bogovi. Kod Iranaca i Orfičara, u helenističkim misterijskim religijama i u kultu Mitre, eon je upravo bog vremena. U Gnostika, poput Valentina, eoni predstavljaju duhove što hijerarhijskim redoslijedom emaniraju iz Božanstva. Oni su odslici Boga, uzori duhovnog života, i posreduju između Boga i ljudi.
   
Eon dakle ima svoje mjesto i u sferi ezoterijsko-hermetično-okultnoga. I danas se javlja u sferi onoga što nazivam paradoksalnom sintagmom egzoterijske ezoterije, tajnog dakle nauka za mase, pučkoga pseudookultizma povezanog s praznovjerjima, tarot-kartama i vulgarnom astrologijom. Postoji već par desetljeća neognostička crkva „Novog Eona“, a glasoviti mag, okultist i navodni sotonist Aleister Crowley povezuje ideju Novog Eona sa školom „Thelema“ (=volja), posuđenom od Rablaisova romana Gargantua  i Pantagruel, pod načelom: čini što hoćeš.
  
Bez obzira na sve te homonimije i ekvivokacije, dakle na navedene uporabe riječi, ponekad u posve drugačijem, nama stranom surječju i značenju i smislu, Novi Eon dobrodošao je naziv za slijedeće razdoblje sinaca Zemlje, razdoblje koje slijedi kada se iscrpi ova nesnosna sadašnja posvemašnja dekadencija, te kada ponovno nastupi vrijeme časti i veličine, vrijeme otmjeno i plemenito, svečano i uzvišeno. To je vrijeme kada nadođe kairos, onaj pravi čas koji nastupa svakoj stvari da bude ili da ne bude, i preko kojega zapravo u vrijeme prodire sama vječnost, novo vrijeme stare vječnosti: eon. Vrijeme je to ponovno izvojštenoga autoriteta i hijerarhije, elitno i aristokratsko, vrijeme harmoničnih i organskih ljudskih zajednica, gdje je sve na svome mjestu i gdje se ponovno štuju razlike među ljudima, gdje se priznaju, gdje opstaju, jačaju i cvjetaju nacije što ih je Svevišnji (po riječi neoplatonskog mistika Pseudodionizija) – stvorio prema svojim anđelima. To je vrijeme stvaralaštva, vrijeme prevlasti duha, vrijeme Božje blizine. Ono ne će nastupiti ako nije volja Božja, ali svakako ga ne će biti niti bez našega zdušnog i ustrajnog napora. Sve su zdrave snage pozvane na ovaj herojski pothvat. Njemu služi i upravo obnovljeno glasilo, što ga posvećujemo Novom Eonu.
  
Nje politički program iznešen u nizu dokumenata, a mnogi od njih objavljeni su upravo na dosadašnjim stranicama ULTIMATUM!a, kao što će se prema potrebi objavljivati i u ovom našem obnovljenom glasilu. Od svojih ključnih uvjerenja nismo osjetili potrebu niti za pedalj odstupiti. Zato, umjesto iscrpnih ponavljanja, ovdje tek – fragmentarno i uz neznatne izmjene – prizivamo u sjećanje proglas objavljen na stranici 3 prvoga broja ULTIMATUM!a (od studenoga 2000), pod naslovom „Čemu Ultimatum?“:
  
Nema tako totalitarne cenzure kao što je to liberalna cenzura. Ona uspavljujuće i porobljavajuće djeluje već i izravno na same duše, a proizvode duševnoga rada pripušta u javnost tek ako bezostatno odgovaraju zahtjevima liberalnog pravovjerja i praznovjerja...
  
U liberalnom poretku svatko se poziva na nekakvo svoje pravo na „vlastito mišljenje“, dočim gotovo nitko zapravo uopće i ne misli, nego tek mnije da misli...
  
Skupina hrvatskih muževa – intelektualaca i radnika, poduzetnika i vojnika okupljenih oko Nove Hrvatske Desnice, ili bliskih njezinim nazorima, došla je, razmatrajući nametnuto nam stanje stvari, do zaključka kako je osnutak vlastitoga glasila jedini način koji će joj omogućiti da sustavno, neometano i slobodno izražava svoja stajališta o pitanjima vezanima za hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost...
   
List koji je pred čitateljem već je dugo vremena bio potreban, a i pripreman. Čitatelj će se ubrzo uvjeriti kako smo, u spektru što ga danas nude hrvatski žurnalizam i publicistika, posve jedinstveni i osobiti, prepoznatljivi i  neponovljivi...
   
Uredništvo će skrbiti da novine sadrže različite rubrike i priloge, među kojima će svi hrvatski stališi naći nešto zanimljivo, poticajno, izgrađujuće. Naš elitizam ne će značiti hermetično zatvaranje, niti će nas otvorenost širokom općinstvu učiniti vulgarno masovnima. ULTIMATUM! se piše za sve državotvorne Hrvate, za sve hrvatske nacionaliste, ali i za one koji takvima tek moraju postati, a znat ćemo prema potrebi dati nakratko riječ i našim pametnijim protivnicima...
   
ULTIMATUM! je sebi postavio za cilj pratiti i pospješivati rad političke desnice u Hrvatskoj, ali i drugim europskim, pa i izvaneuropskim zemljama. Stalo nam je utjecati na teoriju i praksu desničarske politike, zanimati se za ono što u desnom lageru jest, ali i za ono što bi s njim trebalo biti. Jesmo nacionalisti, ali znamo što znače štetne izolacije...
  
Kanimo nepokolebljivo zastupati autentične vrednote Boga i čovjeka, Nacije i Države, duhovne kulture i duševnog zdravlja, protiv ispraznog materijalizma i amerikanizma, ideologije profita te stravične dekadencije što je obuzela svijet Zapada. Zagovaramo puni i potpuni hrvatski suverenitet – i nacionalni i državni i teritorijalni, i duhovni i povijesni, i ne dopuštamo da se u hrvatskim stvarima, sukladno znanoj podaničkoj navici, pita „što će reći svijet“ (Amerika, „europska unija“ ili judeomasonska internacionala), nego zahtijevamo da se čuje glas i da se oslušne bilo hrvatskoga naroda. Fantomski „Svijet“ zato ne ćemo držati vrhovnim mjerilom Dobra i Zla, nego ćemo ga promatrati, tumačiti, i – u borbenom zajedništvu s našim europskim i izvaneuropskim (Arabija, Rusija, Japan...) kameradima – prema mjerilima ljudske zbiljnosti i nacionalnoga dostojanstva, pomoći mijenjati te, koliko treba, nesmiljeno rušiti!
  
ULTIMATUM! hoće biti domoljubno, rodoljubno, nacionalno, nacionalističko i državotvorno glasilo bolje Hrvatske, one koja se još nije odrekla sebe, koja nije nad sobom još posve prihvatila vlast udružene Antihrvatske, one Hrvatske dakle, koja još nije dokraja dana, ali je nacionalnoj eliti kao sveti cilj zadana. Usmjereni smo konzervativno, u smislu potrebe da se, ako su posustale, osnaže, pa možda tek i stvore, one vrednote koje je vrijedno obraniti, uščuvati, konzervirati. Jesmo desničari, jer za sebe ne pronalazimo mjesto na jednoznačno lijevom krilu, ali ga još manje vidimo na strani onemoćalog, polovičnog, malograđansko-provincijalnog, bezidejnog, stupidnog centra...
  
Ako smo nacionalisti, to ne znači da smo šovinisti. Ne mrzimo ni jedan narod, ni Srbe ni Židove, ali znamo prepoznati neprijatelja i pozvati protiv njega u sveti boj. Zalažemo se za Europu ravnopravnih, nezavisnih i suverenih nacija, i u istom dahu, i upravo zato,  svim silama želimo se boriti protiv ove današnje lažne Europe koja je grobnica naroda, zajamčena smrt za sve zbiljske, organski izrasle Božje narode Europe, velike i male, pa tako i za narod Hrvata...
   
Kanimo nastupati otvoreno i promišljeno, znajući da samo uistinu slobodna i nesputana misao može pomoći Hrvatskoj, da ju, napokon, tek smione vizije, svježe ideje i prokušani ideali mogu spasiti od prijeteće propasti. Stoga ćemo se uporno suprotstavljati malodušnom mentalitetu straha, kompleksa niže vrijednosti, propovijedanju nesamostalnosti, ideologiji „malog naroda“.  Zastupat ćemo veliki hrvatski narod, ukazujući na njegovu povijesnu i aktualnu veličinu, te krčeći putove tek predstojećoj veličini.
  
Ne živimo u prošlosti, dapače, mi jedini u ovoj zemlji koja pljuje na svoju prošlost, prepuštajući ju „povjesničarima“ (kakav je Ivo Goldstein!), jedini mi dakle doista njegujemo autentičnu i artikuliranu sliku budućnosti. Ali znamo da bez prošlosti nema niti budućnosti, te da udruženi hrvatski  neprijatelji nastoje poništiti hrvatsku budućnost upravo razaranjem samosvijesne hrvatske ukorijenjenosti u nacionalnoj povijesti...
  
Dobar je dijalog, ali u njemu ne nastaje istina. Dobra je snošljivost, ali istina je još bolja. Borit ćemo se stoga protiv liberalnog relativizma, protiv dogmatskog stranačkog pluralizma, protiv partitokracije i božice Tolerancije. Ne pristajemo ni na kakvu „političku korektnost“, niti ćemo dopuštati da nam neprijateljska zanovijetala svaki argumentirano polemični povišeni ton pokušaju obezvrijediti pomodnom liberal-totalitarnom poštapalicom „govor mržnje“...
   
ULTIMATUM! napokon kani biti glasilom Trećega Puta, puta s onu stranu komunističke tiranije, ali ujedno i liberal-demokratskog, kapitalističkog ljudožderja; jednako protiv lažne pučke, kao i protiv obmanjujuće parlamentarne demokracije; u ratu s utopijsko-terorističkim marksizmom, ali i banalnim, površnim, plitkim pozitivizmom. Posvetit ćemo se traganju za dubljim dimenzijama, za višim značenjem ljudskog i nacionalnog opstanka. Ako se pokojem ubogom suvremeniku sve ovo učini kao opskurantizam i fašizam, neka mu bude...
   
Latinska riječ „ultimatum“ potječe od priloga „ultimum“, kojim se označava ono skrajnje, posljednje, ekstremno. Grčka inačica glasi „eshaton“, od nje potječe riječ „eshatologija“, oznaka za bavljenje „posljednjim stvarima“ – smrću i besmrtnošću, drugim dolaskom Kristovim i koncem Svijeta, rajem i paklom... ULTIMATUM! (ideja za ime glasila, uostalom, potekla je od Ane Lučić) nije časopis za filozofiju i teologiju, premda će zainteresiranima pružiti priloga i iz tih oblasti, ali je skrajnje zaokupljen hrvatskim probitkom. „Ultimatum“ znači bezuvjetni zahtjev upućen drugoj državi pod prijetnjom rata, ili uopće zahtjev popraćen (uvjerljivom) prijetnjom. On stoga sugerira skrajnju, konačnu, nepokolebljivu odlučnost, onakvu kakva nam je potrebna u današnjoj hrvatskoj politici, ako ne želimo da Hrvatska postane puka stvar prošlosti i nostalgičnih sjećanja, da se preseli u carstvo bivših naroda i možda tek još u naša sentimentalna srca...
  
Jesmo stoga dakle, i budimo, ekstremisti i radikali! Nije čudo da baš te oznake naše nezaustavive karavane neprijateljski psi najnesnosnije olajavaju: njih se s pravom ponajviše boje.  Stvar treba zahvatiti u korijenu, što će reći radikalno, i za ono Dobro valja se boriti ne umjereno, polovično i sramežljivo, nego zdušno, muževno, bezostatno, dakle upravo – ekstremno i ekstremistički! Stekliški. Ultraški. Ultimativno.

Ovomu nemam više što nadodati, osim: Naprijed u boj!

Destra
ČEMU ULTIMATUM!?